Jezero Sevan, Jermenija
Da li ste znali da je najdugovječnija vladajuća dinastija u svjetskoj istoriji iz Jermenije?
U hronikama iz X vijeka imamo zapis o tome kako je kraljeva kći Mariam podigla manastir na ostrvu Sevan, u čast apostola i Bogorodice, a za spas duše svoga brata i oca. U samom manastiru postoji natpis iz 874. godine (kada je manastir i sagrađen) koji kaže da Ašot (kralj) izgradi hram Gospoda na ostrvu. Kralj Ašot I Bagratuni je 885. godine obnovio Jermensku kraljevinu koja je 450 godina bila pod arapskom vlašću. Zvanično dobija priznanje od vizantijskog cara i kalifa. Međutim, dinastija Bagratuni potiče od aristokratskog roda iz 3. vijeka. Već u četvrtom vijeku nose tituli „knez nad kneževima“ i pominju se kao „kneževi iz roda Davidova“.
Ašot III premješta prestonicu u Ani – grad hiljadu crkava, vjerovatno najmističnije mjesto srednjovjekovne Jermenije. Već u 10. vijeku grad je imao između 100.000 i 150.000 stanovnika, što ga čini jednim od najvećih gradova tadašnje Azije. Njegov naziv „grad hiljadu crkava“ nije odraz stilske metafore, već stvarnosti. Možda prvi utisak o Jermeniji je njena toplina. Tome svakako doprinosti i crvenkasti vulkanski tuf, kamen od koga je zemlja mahom sagrađena. Od njega je građen i Ani.
1045. godine Vizantijsko carstvo osvaja Ani i time prestaje kraljevski period Bagratuna. U narednim vjekovima grad je padao pod razne vlasti i njihov kulturni uticaj, da bi početkom 14. vijeka bio razoren u zemljotresu. Do 17. vijeka je potpuno uništen. Danas se nalazi u Turskoj pod zaštitom UNESCO, kao svjedok jedne izgubljene civilizacije.
Za razliku od grada Ani, razne grane Bagratuna su nastavili da vladaju u okolnim oblastima i nakon osvajanja Vizantije. Već u 8. vijeku jedna grana prelazi u Gruziju i postaju vladajuća dinastija – Bagrationi. U 10. vijeku kralj Bagrati uspijeva da ujedini razne gruzijske zemlje i postaje prvi kralj ujedinjene Gruzije.
Pod Bagrationima Gruzija doživljava procvat na svim poljima – od kulture, umjetnosti i duhovnosti do vojne moći. U 17. i 18. vijeku kreće da trpi pritiske od Persije i Osmanskog carstva. Pokušava da nađe zaštitu u Rusiji, koja je trajala do 1801. godine kada car Pavle I anektira Gruziju. Monarhija je zvanično ukinuta. Članovima dinastije je data titula „knez“ i izgubili su pravo na presto. Rusko carstvo nikada nije osporavalo njihovo kraljevsko porijeklo – samo im je zabranjeno da vladaju.
Grb porodice se vjekovima mijenjao ali osnovni simboli ostaju isti – Davidova harfa, krst i lavovi. Oni su simboli ideje o kraljevskoj lozi Davidovoj i Božijem pravu na vlast.
Danas postoje dvije grane koje polažu istorijsko pravo na presto. Bagrationi su aktivni u društvenom i javnom životu i vrlo popularni u Gruziji. 2009. godine došlo je do istorijskog sjedinjenja ove dvije grane, ali to je već neka druga priča i za neko drugo vrijeme.